Preko Centra Svijeta u Ludbregu i centra naivne umjetnosti u Hlebinama do Daruvara, najljepšeg malog grada u Hrvatskoj.

Zadnji dan policijske blokade zbog korona virusa koji je poharao svijet i zadnje pokazivanje propusnice. Ostaje nam nada da se ovakvi prizori više nikada neće ponoviti. Odlazak na djedovinu donedavno je bio rutinska stvar koju smo svi uzimali zdravo za gotovo, a jedan mali, nevidljivi neprijatelj pokazao je svima koliko smo ranjivi.

Sloboda kretanja također nam je bila najnormalnija stvar i nismo znali koliko je vrijedna sve dok nam nije uskraćena.

Propusnicu sam malo "zloupotrebio" i na trenutak se zaustavio kod bajkerske legende i meni vrlo dragog čovjeka. Darko Labaš, bajker koji je na svojoj Yamahi čarobnu brojku od milijun kilometara već odavno ostavio iza sebe, obradovao se kada me je ugledao. Jedan prema drugome smo uperili objektive i okinuli svaki po nekoliko "hitaca",

Oko dva mjeseca nismo se vidjeli i nakupilo se podosta tema za razgovor. Na žalost, vremena je malo... Ostajem tek tridesetak minuta...

Zanimljivo mi je vidjeti kolekciju koju čuva. Nisam niti znao da ju posjeduje. Često mu, prilikom posjeta, donesem po bočicu i da budem iskren njihov broj me iznenadio. Iako ispražnjene, Darker ih ljubomorno čuva...

Još jedna međustanica na putu do moje Slavonije je Ludbreg. Centar Svijeta uvijek rado posjetim. Stotine fotografija sam napravio upravo na ovom mjestu.

Čak se i moja Schuberthica kočoperila u samom središtu. Nedjeljom je ovdje živahno, a danas pustoš koja djeluje pomalo sablasno.

Na jezeru Čingi Lingi dogovoren je susret sa sadašnjim vlasnikom moje bivše "Bebe". Davor Cug preimenovao ju je u "Brmbislav". Srce mi je na mjestu kada vidim da se prema njoj ponaša dobro.

Planirao je Putomanijak otkoturati do Španjolske ali zbog poznate situacije vezane za pandemiju odgodio je tu avanturu za neka bolja vremena. Sve više je izgledno da bi zajedno mogli put istoka čim se granice otvore...

Propušten poziv, SMS poruka, poruka na Instagramu, mesengeru i svim mogućim čudima moderne tehnologije stigla mi je sa nepoznatog broja i od meni nepoznate osobe. Poruka glasi: Jeste li vi upravo prošli kroz Hlebine?

Neko me očito jako treba kada se toliko potrudio da sa mnom stupi u kontakt. Odgovaram na propusteni poziv...

- Ovdje Goran Matina...

- Izvolite Gorane... poznajemo li se?

- Ne. Vidio sam da ste prošli kroz Hlebine. Danas mi je rođendan i pozivam vas na ručak i druženje. Volio bih da se upoznamo...

Poziv nije bilo moguće odbiti, a desetak kilometara udaljenosti i nije neki problem. Pa čovjek se stvarno potrudio da sa mnom stupi u kontakt.

- Stižem za kratko vrijeme dragi Gorane. Hvala ti na pozivu.

Još jedna zanimljivost zapela mi je za oko... stajem... izlazi gospodin...

- Zanimljiv mi je ovaj uradak pa sam stao da napravim fotografiju. Nadam se da nije problem...

- Neee... to je eksponat sa kojim je neko (nisam zapamtio tko) nastupio na Red Bull priredbi, mislim 2012. godine.

Već dobrano kasnim i priznajem da čovjeka nisam pažljivo slušao, a vjerujem da je i njegova priča vrlo zanimljiva. Ma vratit' ću se ja ponovo ju poslušam.

I evo nas...

Hlebine, centar naivne umjetnosti. Goran mi se posebno obradovao, a i sam sam bio oduševljen prijemom.

U ovom trenutku još uvijek nisam znao kuda sam došao. Nisam znao u čijoj kući se nalazim... Vidim da me iz dvorišta gleda BMW... Ok... bajker je u pitanju.

Razgovaramo o putovanjima. Rado bi Goran skoknuo do Kirgistana ali ga je strah. Naslušao se svakojakih priča... predlaže da odemo zajedno kada situacija dozvoli. Razgovor ide svojim tijekom...

Goranov otac spomene slikanje... - Slikam na staklu. Ako želiš mogu ti pokazati svoje slike?

Tek sada mi onaj pijetao na ulazu u dvorište postaje jasan...

Pa ja sam u familiji naivnih umjetnika! I to ne bilo kakvoj familiji. Branko Matina umjetnik je čija djela su izlagana na više od 300 izložbi diljem svijeta! Njegove slike na staklu krase zidove mnogih poznatih ljudi.

Imao sam čast uživo vidjeti hrpu orginalnih djela, a autor osobno mi je o njima govorio. Ne događa se to svaki dan.

Veliko hvala gospon Branko!

Iznenađenje je bilo kada su autor i njegov sin odlučili pokloniti jednu sliku. Da, da... pokloniti! Ali ne meni...

- Vidimo da ti firma Šepić Commerce puno pomaže u putovanjima pa te molimo da odabereš sliku koju god želiš i odneseš im na poklon od nas! Iako ih ne poznajemo, pozdravi ih i reci da ćemo uskoro i mi kod njih doći kupiti opremu za naša putovanja.

Zahvalio sam se... Stajem kod lokalne crkve. Oslikano jaje od dva metra krasi prostor ispred. Koliko li je truda uloženo da nastane ovakav primjerak...

Dva centra su iza mene... sliježu se dojmovi... idemo dalje. Normalna vožnja do mog Daruvara i rodne kuće u kojoj ću posjetiti očuha i uvjeriti se da je sve u redu.

Čak je i usputna kupnja flanaca za vrt kojim će se zabavljati neko od mojih ukućana izgledala kao umjestnost. Poprilično sam izmaltretirao prodavačicu. Nije ni trepnula... Navikla je na pitanja...

Zaustavljanje u Daruvaru nije prošlo nezapaženo. Fotografija na samom ulazu u grad i odmah staje kombi...

- Treba li pomoć?

- Ne treba, hvala. Sve je u redu...

- Ideš u Daruvar pa kući u Dežanovac?

- ???!!!

- Brmbi, što se čudiš? Pa ima nas koji te pratimo!

Dražen Novaković hvala ti na ponuđenoj pomoći. Hvala ti što pratiš moje tipkarije. I ti si mi danas uljepšao dan.

Centar mog Daruvara također sablasno prazan... Čak je i fontana bez vode.

Ako je to cijena zdravlja, svjetskog zdravlja, rado ćemo ju svi zajedno platiti. Plaćamo ju već oko dva mjeseca i dobro nam ide.

O boravku u kući moje majke neću pisati. Otkako je otišla na ljepše mjesto mnoge stvari su drugačije...

Znam jedino to da je uvijek iza mog ramena. Riječi koje pamtim su: Nemoj sine voziti brže nego što ja mogu letjeti.

- Bez brige majko... polako ću ja. Polako i daleko...

Voli vas Brmbi

P.S.

Još jedna zahvala gospon Branko Matina na slici. Danas će biti uručena novim vlasnicima. Vjerujem da će naći počasno mjesto u firmi Šepić Commerce