Polarni krug, a neki ga nazivaju i sjeverna polarnica... Bilo kako bilo, moja malenkost ga je osvojila četiri puta - motorom 🙂
Pomislite li na to da se radi o mjestu koje je većinu godine vrlo negostoljubivo za život - u pravu ste. Poprilične hladnoće i grubi vjetrovi prisutni su čak i u sedmom mjesecu kada smo glumili junake i vozili se onuda.
Povratak kući, u miroljubivu vremensku sredinu, budi u meni zahvalnost što živim u zemlji u kojoj se godišnja doba izmjenjuju u pravilnim vremenskim intervalima i daju mi mogućnost da osjetim sve različitosti koje mi pružaju.
Pomisao da je na samo nekoliko tisuća kilometara udaljenosti nekakav sasvim drugačiji svijet tjera me da ga okusim još jednom i da još jednom odem doživjeti tu grubost prirode koja se sa nama ljudima igra kao kakav dječarac koji je odlučio isprobati što to njegova lopta može podnijeti.
I otišao sam...
Prvi prijelaz arktičkog kruga probudio je u meni osjećaj ponosa i snage. Fakat se osjećaš moćno kada shvatiš da po nekoliko stotina kilometara u bilo kojem pravcu nema ničega. Sati i sati vožnje pri temperaturi blizu ništice, po vjetru koji ti snijeg, što lagano pada, zabija u svaki prorez na opremi... Voziš i blebećeš sam sa samim sobom, osluškuješ motor koji nekako čudno prede ispod tebe i svaki neobičan zvuk koji proizvede čini ti se strašnim... pričaš, pjevaš, galamiš... sam ispod svoje kacige... u jednom trenu pomisliš: pa što to meni treba?
Zar mi je stvarno sila da se ovako patim?
Zar mi ne bi bilo ljepše voziti se negdje uz naše more i popiti pokoje pivo na ugodnih trideset i kusur celzijusevaca? Trenutak kasnije sam sebi odgovorim: ma naravno da mi treba!!! Treba mi svaki kilometar ovog grubog terena i treba mi svaka sekunda ovog života. Naravno da mi treba i trebat' će mi ponovo.
Do sada mi je trebalo četiri puta... a kako stvari stoje moglo bi mi zatrebati i svake slijedeće godine.
Volio bih čuti bar jedan pametan razlog zbog kojega mi to ne bi trebalo?
🙂 🙂
